Staljingrad

Roman Staljingrad Vasilija Grossmana vremenska je kapsula. Osim što pripovijeda o Drugom svjetskom ratu i njegovoj prekretnici – Staljingradskoj bitki – roman je i dokument o vremenu u kojem je, prije sedamdesetak godina, napisan. Time Grossmanov Staljingrad stječe dvostruku književnu i povijesnu vrijednost. Grossman nije bio u milosti sovjetskog režima i morao se dovijati kako bi izbjegao strogu cenzuru. Zato se može reći da njegov Staljingrad pripada kanonu socijalističkog realizma. Doista, u romanu ne nedostaje patetike karakteristične za književne prikaze Velikog domovinskog rata. No veliki pisac ostaje veliki pisac, darovitost ostaje darovitost, čak i kada je zapretena jednim zloglasnim književnim pravcem. Ili možda upravo u takvim okolnostima biva najjača? Grossmanovi opisi ratnih patnji i pogibelji – a kao ratni dopisnik posjedovao je neposredno frontovsko iskustvo – prirode, stepe, Volge, života u uralskom rudarskom naselju, opisi tjeskobe i užasa bojišnice, napose opis bombardiranja Staljingrada u kolovozu 1942., antologijski su. Oni nisu samo socrealistički, nego i realistični, vraćaju nas u vrijeme kada književnost nije bila grafomanski eksperiment, nego je bila – jednostavno književnost. Zato Grossmanu treba oprostiti što je mimoišao neke mračne aspekte sovjetskog ratovanja, ali možda o pobjedi Crvene armije i o nadljudskoj borbi sovjetskih naroda protiv nacizma, tog najvećeg zla koje je zaprijetilo civilizaciji i čovječanstvu, i nije bilo moguće pisati drugačije nego socrealistički. Valja nam zanemariti ideologiju i njene književne kanone, kako god ih tumačili i kakvu god nelagodu izazivali. Staljingrad Vasilija Grossmana humana je, sućutna knjiga. Ona voli ljude. Štoviše, ona voli pojedinca dok opisuje sukob dvaju najstrašnijih kolektivizama što ih poznaje povijest.