Selidba

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalazenje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsezan zadatak covjek si ne moze davati cesto u zivotu. Najbolja je prilika za to selidba. No cesto selidbe znaju biti hekticna pakiranja u kutije koje ce ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlucivati.Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovica. U vec mitskome knjizevnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila vecina ostavstine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaske obitelji. Predmeti i dokumenti, novcanik, partijska knjizica, cesagija, djedovi pokusaji autobiografije i jos mnogo toga pripovijedaju pricu ne samo jedne obitelji vec i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne stedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bliznje.Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namjestaja, ali, sto je jos vaznije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo vise od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrozim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske.